Oblaci nad nama su voda koju samo vazduh pomijesan sa rijetkim kapima vode odvaja od vode pod našim nogama.
Mi plivamo svakim danom kroz prostor i vrijeme, i vodozemci prav zaprav nikad i nisu izišli iz vode, samo su je razrijedili do nivoa privida.
Živimo na našoj Zemlji, kao u nekom velikom akvarijumu sa vodom što teče pod našim nogama i oblacima koji plove povrh naših glava.
Viva la vida
u svakom pogledu!
Pa, ljepote života samo čekaju da te zapanje svojom veličinom, majke mi.
Taman kad pomislim: "Kiša. Prevoz. Mokra lijeva nogavica: Bože, kad će moja stanica?" Desi se malo čudo i ja se prenerazim kako je jednostavno nemoguće promašiti osmijeh.
Lepo čitam knjigu stojećki jer nema mjesta, a mrzi me da slušam pubertetlije koje mi čagrljaju pored uveta. Uključim ono crveno svetlo što se viđa u studijama na kojima pise on air da se zna da mi je pamet u zraku, a ne u 75'ci.
- A, lepoto moja pametna, šta to čitaš?- probija se do mene hrapav glasić starije gospoDŽe u godinama kad bi joj rekli rado "Matora, ne davi!" ali ne možete jer ste lepo vaspitani, bem ti vaspitanje.
- A zašto Vas to zanima? - sa naglaskom na veliko slovo kao izraz sušte ljubaznosti u glasu
- Pa, volim da čitam, eto zašto-
- Ričard Baha, Most preko večnosti.-
- Nikad čula-
- Pa možda ste čuli za njegovu knjigu Galeb Džonatan Livingston? To je isti autor-
- Ah, za Livingstona sam čula, ali za tog Baha nisam
ENDE..što bi rekao čika Lala :)
Powered by blog.co.yu