domestic cat

Imaš moje srce i moju dušu

 kao da imaš dobro skrojen kaput

 

Ja imam tvoje oči i tvoje ruke

 kao da sam rođena sa njima

 

Naše prijateljstvo

 kao kalemljena biljka

 od te dvije čudne sorte

 raste i buja u erupciji životnosti

 nosi i nas van one planete

 koju mu prvobitno namjenismo

 

(25.08.2013.) ....mom Chovjeku s ljubavlju Patric

Pronašla sam tvoje oči
u onoj rubrici duše gdje je žalo netaknuto
neokrnjeno stopama
neizbrazdano vjetrovima

Ko ti je pokazao put
Kako si se provukao pored straže straha

Umiješ li me povesti tamo
sad kad stojim bosih stopala na ulici

Tinjajuća vatra, ona koja još dugo drži žar ispod pepela.

Tinjajuća vatra, ona koja bridi ispod kože.

Tinjajuća vatra, ona kojoj nije potrebno mnogo od tvog pogleda da bi se razgorila i razgolila.

Neobuzdano maštam o tebi..... Ne stidim se čak ni dodira.

Drhtanje kao barijera. Konačna granica.

Kako je strah jak i kako okiva sve ove godine u ram nepokretnosti.

Svaka nova zaljubljenost je novi talas kad lanci počinju da se tresu; prilika za raskidanje istih.

 

Nisam ovca

ali često  povedem se

za tvojim pogledom

neslućen broj pokušaja da izmislim ono 

čega nema

kao donkihotovski nasljednik vjetrenjača

što nepomično nadgledaju švedska sela

 

 

 

 

Spokoj zaborava

 

Ni preko ičeg ne prelazi, kao ni preko brda i dolina.

Sneva uz tihi spokoj Svemira,

potpuno neznatno nageta na tvoju stranu..

naravno jastuka.

 

Mrcvarim dane kroz prozeble prste,

imam neki jučerašnji neprovetren pogled..

samo zubi škrguću nove kletve

one tihe potajne

neizgoverene 

neizrecive

zbog težine gluposti i 

miomirisnih htijenja..

 

k vragu!

 

samljela sam dane

ali ne umijem da kažem

DOĐI!

..a došao bi, zar ne

molećivo kevćem uz neznatan treptaj..

svrbe me očne duplje

od gledanja u prazno

 

nisam nisam nisam

majke mi

a htela sam

da ti uštinem dan na pretposlednjem času

kad ti popusti pažnja 

i prozukle misli obgrle ti sajber spejs

 

nema ništa od mirovanja,

samo štekćem ovde

u ovom mravljem gnezdu i gledam

u zvezde

u dlan

u crne rupe

u šta'oš

samo da dođeš već jednom

 

DOđi...budalo jedna! 

Nisam ja zakeralo, nisam majke mi.

Ali dođeš mi bre kintu, za sve one poruke nenametljivog diskvalifikovanja zdravog razuma. I posleponoćnih trlababalan mudrolija. Nije to ništa lično, čista ekonomija, ja tebi konstruktivno utrošeno vrijeme, ti meni kintu za cimanje.

Nije fer, stvarno, evo me di glođem sestrinu karticu i provaljujem pin kod, nema smisla, stvarno.

Dodješ mi tu kintu za fon, sitnica. A ono ostalo neću ni da pominjem. E, moj brale, šta je tu sve bilo, a ti ništa, praviš se lud. Pa ti nisam ti ja biračko telo da ga lažeš kako stigneš. Sramota za jednog politički neopredijeljenog ljuda.

Gledam u neprospavane noći na jastuku i mislim se...kamo će mi podočnjaci, kad mi vratiš napokon ono što mi dođeš.

Lepo ću da se spakujem u Neznamnijakojuzapizdinu i neću da se vratim, oca mi, pa ti vidi šta ćeš. Eto! Nađi me ako smeš. Čik!

 

Čineći da se pokrećem, pazeći da ne zgazim mrave, prepoznajem tebe u mojim očima.

Misleći na sutra, gubim pravo na racionalizaciju, rastačem dane u smijehu...postojanje postaje tako neobavezno neozbiljno. Smijeh i radost, zar je potrebno još nešto..zar nam je potrebno šta drugo?

  Imam te pod prstima. Posjedovanje je totalno izlišna kategorija. Smiješno je koliko ograda i zabrana postoji u strahom stvorenom svijetu. Držim te za ruku i mislim na prolistale dane. Proljeće. More. Toplina pijeska. Vjetar kao dah na koži. Zalazak svjetla za obzorje.

Sloboda nije uslovna kategorija...i ove raspremljene misli samo pojačavaju čežnju da trajem.

 

...najsnaznije mi se usjekao u nozdrve tvoj miris tijela...tvoj miris, ne parfem i ne hemija...miris koze koja luci neke cudne feromone i jos ko zna sta mikroskopski sitno sto negdje u mozgu ostaje zabiljezeno..ne znam sta sam procitala u toj mirisnoj noti i da li sam uopste hormonski pismena, ali miris tvoje koze mi nedostaje...

Nema dana da se ne desi neka smrt u mom životu.

Umiru predrasude. Odumiru uzaludna nadanja. Sahranjujem udaljena sjećanja iz svog najranijeg života. Banalne smrti zgaženih insekata koji tumaraju svijetom; kišne gliste koje se razmazuju pod đonovima cipela.Kučići pored autoputa (barem mi se čini da su oni u većini slučajeva), čija creva nezgrapno vire iz utrobe. Crne hronike u novinama. Posljednje vijesti o tragičnim događajima. Nenadano otkriće da uz ime nekog poznanika sagovornici koriste "pokojni" ili "bog-da-mu dušu-prosti".

A onda i telefonski poziv. Osjetila sam kako su mi se noge odsjekle. Fotelja se prućila da me pridrži. Mobilni se skotrljao na tepih. U tom trenutku sam jasno čula kako mi želudac luči kiselinu u težnji da svari topovsko đule koje se tu zabilo. 

Vrijeme prolazi. Ne mogu da se oprostim od tebe. Još nesvjesno planiram da odvojim jedan dan da svratim kad budem došla dole. Još uvijek čujem tvoj promukli glas kad prelistavam album. (...)

Prozaična smrt na praznični dan u La Serenissimi. 

Bas je tesko menjati sebe, kao da meljes kamenje zubima.

Otkrila sma da umem da pricam i o onom sto ne poznajem uopste, da li je to urodjena ili stecena osobina.

Svidela mi se danas emisija o Frojdu na stB.

Noge me bole, mislim da im je tesko da me nose kroz zivot.

Banjicka suma je cudeesna, iako je samo sumarak.

Da li velicina odredjuje znacaj? Ako ne, onda je jutarnje ustajanje iz kreveta dzinovski pomak u svacijem zivotu.

Moram da vjezbam da iskljucim autocenzuru.

Zadovoljna sam.

 (Dalje)

besplatni zagrljaji

koje sam dobila od poznatih i nepoznatih ljudi

su pokrivac za ove neusnule noci

..Imala sam rodjendan koji sam pazljivo podelila na dva predivna vikenda, 4 sharmantna dana, 64 urnebesna sata, u kojima su minute bile praskave i sharene. Pametno sam se to setila. Odvojila sam najlepse sate, kao kad biste sa omiljenih kolaca odgrizli samo one najsladje delove. Shlag iz eklera, toplu marmeladu iz krafne i zele sa vocnog kolaca. Sa uzivanjem sam ih podelila sa najdrazima. A moji mili i brizni prijatelji su bili nezni i veseli, pokusavajuci da trenutke ucine nestvarno belim i zacaranim.

Pozdravljam sva ta srca koja se ne plase da vole, koja se ne ustrucavaju da brinu, i koja se ne susprezu da daju. Volim VAS!!

 

    Bila je kao neka tropska biljka u porušenom stakleniku. Odjednom, više nije bilo uslova da diše, a dalje se nije moglo, korijenje je već zašlo duboko.

 

... Voljela je one trenutke pred sam kraj, kad bi prsti njegove lijeve ruke (a on je ljevak naravno) uhvatili nežno ali čvrsto njen vrat. Osetila bi tad kako joj žmarci brzinom misli plaze niz tijelo. To je neko posebno stanje tokom kojeg se ona prepuštala potpuno i uživala u tom gestu kojim je on potčinjava. O,kakva slast biti u vlasti; u milosti  i nemilosti.

Kakvo olakšanje što više ne mora da misli i da se krije iza teških odluka.

U tom trenutku, šta god da zatraži od nje, ona će uraditi. Njegov dah sasvim polako joj gađa potiljak, a onda se spušta niz ušnu školjku i klizi u uho kao jezik ljubavnika. Taj sladostasni ternutak pre nego što kaže da je kraj. 

muzika brazila

casa vina

slatko posle crne kafe

sva se slova pretvorila u mala

misli u leptire

tvoje reci u obecanja

 pustam glasnije djavana i brilho da noite

 cigareta je nepristojno obucena u papir

poljubi me 

Sreća je sasvim izuzetno stanje duha kad si pomiren sa svojom unutrašnjom prirodom.

Potpuno nevezano za bilo kakve spoljne uticaje, dozvolila sam sebi biti sretna. I nije mi bilo teško. I nisam se osjećala krivom. Samo sam otkrila zaboravljene predjele iza natkrivenih očnih jabučica. Uživala u onom osjećaju da je divno biti živ. I biti slobodan, a ne Slobodan.

Mirisi nekih davno zaboravljenih mora su se miješali sa zimom u Beogradu. Bilo je potpuno čudesno da još uvijek postoje netaknuti izvori nade.

Kao što reče hyperbloger "Dok dišem- nadam se" ..