domestic cat

 

 

Microscope image of plant vascular bundles under differential stain, B. Charnley 1999

 

Jednostavno je početi. Samo načiniš pokret. Jedan. I to je to. Taj pokret ima svoj početni položaj, središnjicu i kraj (ne nužno na početnoj poziciji); i to su ti već tri pozicije jednog pokreta, skoro pa tri različita položaja tijela koja čine pokret. Jedan- dva- tri. I opet. Glava gore. Jedan, dva, tri. Malo življe. Jedan. Dva. Tri. Sa setom, jedan-dva-tri. Lepršavo. Idemo. Je’n, dva, tri. I opet. ..-dva. tri. Tako je, samo nastavi. Spusti ramena. Laktove gore. Jedan…..i jedan-dva-tri.

Pokret je izdvojen. Jedan. Naizgled.Možeš ga sagledati, hronološki, ontološki, estetski, poetski. Samo pokret. Samo jedan. Na jedan, dva, tri…i… ali ne zavaravaj se. Nijedan pokret nije ostrvo sam za sebe cjelina, svaki je pokret dio kontinenta… i nek mi oprosti stari ribar na parafrazi, ali čista metafizika je to. Trojstvo u Pokretu biva. Početak, središte i kraj.

A onda ne htijući, iz tijela se pomalja…želja. Pokret rađa pokret. To je kao lavina.Jednom samo pokreneš se i kao Perpetum mobile nastavljaš da se gibaš. Različito osciliraš. Amplitude ponekad se približavaju +/- beskonačno, ali nezaustavljivo pokretom zaražen bivaš.

Ne, nije to smrtna bolest, ali se smrću završava. Paradoks nije, a nije ni filozofija. Jednostavno: Pokret je Život. I tad živim bivaš kad se krećeš. Miljama svoje kose možeš opasati svijet. Tvoji prsti rastu i milimetrima nadoknađuju godine. Oči ti se kreću po ovom divnom šarenom svijetu, nezaustavljivo pratiš pogled svoj. Kreću ti se misli brže od Vasione. Kreće se Život u tebi. Životom pokrenut bivaš.

Native American Great Spirit Pictograph by Jo Ann Tomaselli

Pokret je sjeme plesa. Rodiš se sa tim potencijalom da na muziku svoga srca plešeš. Da juriš i spotičeš se na “jedan je’n-dva, bum bu-bum,…”. Da gaziš preko svojih želja, posežeš za zvijezdama, da crtaš stopalima mandale, mravljim licem da se načiniš, da tapkaš u mjestu dok ne podigneš silnu prašinu, da visiš i letiš, da puziš i ruješ, da guraš i odustaješ, sitno i široko, van ritma i u saglasju sa svim, da probaš sve što dosegnuti možeš, da prevrneš, otkotrljaš, okreneš svoj svijet oko sebe u pirueti zaborava, da iznova počneš.

Rodiš se pokrenut životnom silom i praćen muzikom tijela i pjesmom tvojom i onih koji te ljube.

Magnified Grass

SKICA SCENARIJA ZA BUS-STOP
"Bus stopes - life goes"
 

Priča 1*

Ljetni je dan. Sunčan. Tramvajska stanica na Topčideru. Sve je vrlo zeleno unaokolo. Momak i djevojka stoje. Nose rančeve na leđima. On ispod miške nosi i gužvu od ćebenceta i nekih stvari zamotanih u kesu. Ona u ruci drži buket poljskog cvijeća. Bili su na izletu. Čekaju gradski prevoz. Osim njih nema nikoga. On priča o iseljenju, radnoj vizi, ona ćuti i sluša. On u priči nigde ne pominje da vodi i nju. Ona stoji sa buketom ispred njega pognute glave i sluša. Odjednom prekida njegov monolog usred rečenice: -"Udaj se za mene."

On je gleda zabezeknuto, ne govori ništa.

-"Udaj se za mene" ponavlja ona stojeci tako pred njim sa buketom poljskog cveća.

-"Kad?", pita on.

-"Sad. Odmah."

On je posmatra. Gledaju se u oči. Ona progovara:- "Za mesec- dva i beba.."

-"Da, taman pred kraj avgusta..".

U kadar ulazi u krupnom planu tramvaj. Ne čuju se ljudi, samo zvuci otvaranja i zatvaranja vrata.

 

 

Prica 2.

Jesenji dan. Gradski prevoz. Stakla zamagljena. Napolju se sliva kiša u vodopadima. Tramvaj pun putnika. Krupni plan nogu u čizmama i cipelama kako ulaze i izlaze iz busa. A onda su tu i kišobrani, torbe, slušalice. Tamne boje jakni i kaputa. Kroz gužvu se probija stariji čovjek sa ribarskim šeširom na glavi, prosjedom bradom, žutosmeđim kaputom i lanenim pantalonama. Oko vrata ima zlatnu cipelu. Sjeda pored jedne žene i počinje da priča. [sad ide njegov standardni dijalog o cipelama i ljudskim bangavim nogama]...nisam smislila sta se sve desava tu u busu..bilo mi je zanimljivo da on silazi iz prevoza na onoj istoj stanici iz prve priče i odlazi u kućicu koja se nalazi na toj

Vatra me napustila.

U vodi sam i tonem.

Oko mene zeleni mulj, prigušeni zvuci, pokoji sunčev zrak što se probija prelomljen.

Osijećam kako je voda gušća od ičeg što sam dosad iskusila; pokreti usporeni, misli nedovršene.

Ulažem ogroman napor da održim red.

Koji red?

Za koga ja to redarim?

Napuštam ugovorene sastanke, pravim rupe u kalendaru, pretjerujem sa hranom i pićem,

dajem cigaretama svaki slobodan dio pluća. Odlazim na reku i slušam cvrčke, gledam oblake i njušim kišu.

Voda postaje sveobuhvatna sila i na nebu i na zemlji,

ruši brane i plavi ona područja duše koja dugo nisu plakala.

Zimski dan. Sunčan. Košava prebira kosti. Sitno veze mraz po izloženoj koži.
A tamo dole na dnu ulice naspram groblja, u zavetrini od gradske buke, poput ljudi, drveće je pjevalo.
Vjetar je svirao strune spleta grana. Cvilila su stabla dok se krta drvena kičma povijala.
Pjesma stabala je bila moćna i opijajuća stvar.
Eh, da mi je pustopoljinama sad koračati. Nekim nepreglednim sjevernim šumama. Vukovim stopama. Njušeći plijen.
Da mi je trčati dok snijeg pršti pod šapama.
Slušati život uspavan ispod kore. Čuti žubor vode zamrznut pod snijegom.
Biti slobodan.
Šumski stvor.

Ništa mi tvoje
nedostajati neće
kad odeš i odneseš
parčiće svog života
Ništa mi nedostajati neće
jer ništa tvoje nemam
Nosiš svoje srce
kao puž kućicu
umotano u meke reči
u osmehe
u davanja
traženja
zbegove
Ništa što odneseš
neće mi ostaviti prazninu
Neće biti dana budućih
što tetoše me sivilom
Kad odeš
Kad ne dođeš

 

Sanjala sam da opet živim kraj mora. Jutra sa zrakom prepunog soli. Rođaci i prijatelji su tu. Graja koja dopire iz trpezarije. Mi djeca se pakujemo; šugamani i osmijesi, idemo na more. Užurbanost kroz kuću. Žablja dečja perspektiva na namještaj i ljude koji su tu.

 

Moje tijelo postaje gipkije, rastegljivije, napetije. Shvatam da sam mačka. Ustvari mače. Poskakujuća grudva mjaukanja, šapa i dlaka. Odjednom mi drveće pruža novu perspektivu kretanja. Svaki pokret me privlači. Muhe, lišće što pada, sve mi je izvor igre i zadovoljstva. Oh i mirisi hrane.. Vrludam oko kuhinjskog stola. Očekujem da će nešto da padne. Umiljavam se, molim za malo hrane.

Igra traje, dan je dug. Budim se.

Osećam se umorno. Probuđena živa ljudska jedinka u svom krevetu u koji je sinoć legla. Želim što i svaka mačka, nekog ko će da me mazi. Gde mogu da se ušuškam. Ko će da mi nedostaje.

O smrtima je utješno pričati kad god pomisliš da drugog izlaza nema.

I nikad nije slađe procijediti to kroz zube, nego kad te familija satjera u ćošak. Smrt je utješna misao dok iz kuhinje dopire zvocanje: "Jebali te lonci!!" A prsti se grče na tastaturi daljinskog upravljača. Jer daljinski upravljač je zapravo direktan izdanak našeg centralnog nervnog sistema u kojem se račvaju gluposti proteklog dana. Kanali koji se redaju i njihova brzina smjenjivanja na televizijskom ekranu pokazuju tačno stanje uma nosioca daljinskog upravljača.

Nosioc daljinskog upravljača!!

To je titula, jebote. To ti je zvanje. Pokazuje tvoje mjesto u društvu: "Zna se ko nosi daljinski upravljač kod nas u kući!" Zagrmit će glas preko pola kafane. I svi se okrenu i ugledaju malehno tijelo žene u kecelji isflekanoj od paradajiz sosa. Domaćica! E, to je tek zvanje.

Treba prisustvovati trci koju žene vode, a pod nazivom "Moj je veći i bolji" ...ručak, sok od malina, bakin recept, palačinke u šlafroku, pituljice, sarme, ..."Moja je žrtva veća i ručak bolji, žene, samo da znate kakva mučenica sam jaaaaa..." uz neku dramsku podlogu, najbolje neka opera da te o'ma baci u sevdah i da poželiš da prebaciš kanal na neko drugo dešavanje, ili da sebe prebaciš: "Teleportiraj me, Blejk."

 

....."Jebo te, Blejk, pa ne u Srbiju!"

 

  Oduvijek sam bila vještica.

Nemam više šta da dodam na ovu izjavu. To je jednostavno to. Znam. Jesam.

Ne ispredaju mi se priče o mračnoj pećini, močvari, odjeku mraka. Bajalice koje sam znala u snu. Ne priča mi se ta priča. Samo mi je čudno, kako sam to oduvijek znala, a zaboravila sam šta sam htjela kad sam se rodila ne želeći to više biti.  

Oblaci nad nama su voda koju samo vazduh pomijesan sa rijetkim kapima vode odvaja od vode pod našim nogama.

Mi plivamo svakim danom kroz prostor i vrijeme, i vodozemci prav zaprav nikad i nisu izišli iz vode, samo su je razrijedili do nivoa privida.

Živimo na našoj Zemlji, kao u nekom velikom akvarijumu sa vodom što teče pod našim nogama i oblacima koji plove povrh naših glava.

 

Viva la vida

u svakom pogledu!

Pa, ljepote života samo čekaju da te zapanje svojom veličinom, majke mi.

Taman kad pomislim: "Kiša. Prevoz. Mokra lijeva nogavica: Bože, kad će moja stanica?" Desi se malo čudo i ja se prenerazim kako je jednostavno nemoguće promašiti osmijeh.

Lepo čitam knjigu stojećki jer nema mjesta, a mrzi me da slušam pubertetlije koje mi čagrljaju pored uveta. Uključim ono crveno svetlo što se viđa u studijama na kojima pise on air da se zna da mi je pamet u zraku, a ne u 75'ci. 

- A, lepoto moja pametna, šta to čitaš?- probija se do mene hrapav glasić starije gospoDŽe u godinama kad bi joj rekli rado "Matora, ne davi!" ali ne možete jer ste lepo vaspitani, bem ti vaspitanje.

- A zašto Vas to zanima? - sa naglaskom na veliko slovo kao izraz sušte ljubaznosti u glasu

- Pa, volim da čitam, eto zašto-

- Ričard Baha, Most preko večnosti.-

- Nikad čula-

- Pa možda ste čuli za njegovu knjigu Galeb Džonatan Livingston? To je isti autor-

- Ah, za Livingstona sam čula, ali za tog Baha nisam

 

ENDE..što bi rekao čika Lala :)

..godine imaju tu tendenciju da stare kao i ljudi. Bivaju mlade privlačne, prolazne, neuhvatljive, prošle, stare.. I tu nema pomoći, četvrta dimenzija nam guta život.

Muzika s jutjuba je isprekidana lošom konekcijom i ruši mi koncentraciju. U pomahnitalom toku svijesti zaboravljam šta sam htjela reći, i to mi nije prvi put. Ponekad sama sebe prestanem da slušam u pola rođene rečenice, pa se negdje pri kraju prenem i nemam pojma kako da napravim poentu i završim monolog.

Ove nove godine se ne osjećam ama nimalo starijom, i to mi godi. Ne zbog sujetnih razloga zanemarivanja činjeničnog stanja, već zbog toga što ne ispunjavam očekivanja okoline i ni me briga :) Olakšanje..

Božićne želje? Ostvarene :) Imali smo stvarno lep božić i novu godinu, niko nikom nije prebacivao krivicu zbog lošeg odrastanja, djetinjstva, braka... olakšanje :) Tek zajednički hedonizam i prećutkivanje sveg lošeg što nam se desilo :)

 Lažno srećni i manje lažno srećni ljudi na ulicama pijani čestitaju srećne nove godine. Prizor smrznutih curica u štiklama, blatom zamazanih bijelih farmerki, odsjaj novogodišnje rasvjete u izlogu, zgažene plastične čaše.. Nove godine su tako pune nade :)

Obrazi koji se dodiruju i ljube vazduh (grip?) i ruke koje grle i pipaju; žurke su uvijek mjesta sa najviše očajnika na ovom svijetu.

Nisam sumirala prošlu godinu, neke je stvari bolje ostaviti tako :)

Meni je to totalno ludilo, to kako ljudi bivaju privučeni pravdoljubivim gnjevom, kao da su sam Gospod Bog, bože-mi-prosti.

Mora da je to super trip, biti iznad svih ostalih. Mogu ja misliti i ovo i ono, ali ne mogu shvatiti trajnost zabluda da je posjedovanje trajni kvalitet, prosto povijesno, da ne kažem tisućljetno, pravo. I ne znam više jal' je govno jal' se pas posra'.

Inače viđam ljude kako se voze kojekude i koječim i to je njihovo građansko pravo. Kad srljaš u propast to je tvoja privatna stvar, sve dok ne povlačiš i druge u tom pravcu tvrdeći kako je to jedini ispravni.

Poludim kad mi samozvani nimbusi i kumulusi procjenjuju kvalitet i kvantitet. Ja bih ih kvalitetom pravo šicala u glavu, ali s druge strane ta reakcija samo govori o tome da ja imam neki problem...i sad se brinem oko toga, a stratosferični će morati sam da se izbori.

I u želji da usmjerim negdje bijesom izazvanu hemijsku reakciju, udrih po ovim tipkama...a nisu one krive, samo su crne .. što umije da onemogući ponoćno kucanje uz minimum osvjetljenja.

I u to ime moram da spomenem činjenicu koja me je zaprepastila pre neki dan (a nema veze ni sa čim gore navedenim), a to je da Francuzi flaširaju i prodaju španska vina.

Eto! Morala sam tradicionalno da spomenem vino, jer je oduvijek bilo nektar bogova. A kad pronađem neke interesantne podatke o povijesno-istorijskom razvoju istog, budem ih uobličila u neki post, čisto tradicije radi ..a i da malo razbijem ove uvrnuto depresivne postove.

U mom frizideru stanuju cudne naseobine bakterija sposobnih da vas ucine vrlo  unutarnje prohodnim, ima ribljeg ulja, ali nema riba...ima i ulja od biljaka za koje ne biste povjerovali da daju ma makar i kap ulja...a nasla sam i nesto zeleno, kao ono sa sira gorgonzole, ali nije bilo sira...

I onda sam uzela mlada luka, soli i kuvane krtole. Ta nece meni valjda MrDrFeelgood objasnjavat zivot! Apsurd guru perioda. Uputstva za zivot u mans and womans casopisima, sto bljeste guzovima i trbuh-plocicama iz izloga papirnice.

Apsurd je da je proljece a ja jos zivim u Srbiji koja se globalno globalizira i neumitno tece kojekude...srecom na tepi jos nadjem seransak i mlada luka za salatu od uskrsnjih jaja koju jedemo 7 dana jer razvlacimo od uskrsa do vaskrsa.

Ehehehehhee...i onda zamisli ima jos budala koji u snovima kolju komsije i susjede, jebate zivot! Pa to je apsurd!

Di cemo mi bit za 50 godina! Prosto se userem od straha kad razmislim i shvatim da cu vjerojatno bit jos ziva.....

U tisini noci, svaki zvuk biva opcinjavajuce jedinstven, gibak, zvonak, mocan i neukrotivo potpomognut nasom mastom.

Odjekuju zvuci gitare. Maria pjeva i kotrlja ono svoje R kroz grlo kao klikere. Negdje u daljini zamisljam meksicke sesire kako obezglavljeni lete u pozadini, ..mozda izmedju nekih kaktusa i zalaska sunca u nepreglednoj pustinji. Vjetar donosi Marijin napukli glas, u kojem se jos uvijek kotrljaju klikerRRRRRRi.

Vino je ovo dobro, nije spansko nazalost, odgovaralo bi situaciji jer bih mogla razbit flasu kad je iskapim i zaplesem flamenco, unatoc jasnoj i nepobitnoj cinjenici da sprat isod mene zive neki ljudi (sigurna sam u to, naime, vidjela sam im psa, a psi ne znaju sami da koriste usisivac i ostale potrepstine u stanu).

Zvecka casa na staklenom stolu. Zveckaju note okacene o plafon. Sve poskakuje u jasnim dvo-cetvrtinskim taktovima. Poskakuju ptice i perca na njihovim glavama. Poskakuje moja nesvarena misao i veselo se mijesa sa prasnjavim knjigama na poslednjim policama biblioteke.

Mijesa se i moj jezik, kako odmice noc, i sve vise postaje ljepljiva smjesa nekadasnjeg jedinstvenog, a danas tako bolno razdvojenog .... Zato treba plesati!

Ples je vazda isti, niko ga protumacit pogresno nece...

Treba plesati uvijek, a narocito kad ti se ne plese. Treba mrdat guzicu, tresti glavom, trupkat nogama, treba plesat.... uvijek ima neka muzika pisana bas za tebe...

 

Voce ima tu privilegiju da raste u raju...

za razliku od nas ljudi, koji rastemo di stignemo :)

ali kad tek oprani grozd prinesete ustima, i zubima otkinete samo jednu bobu dok vam kapi vode padaju po bradi i grudima, mozete da mislite samo na taj ukus zrelog i prskanje slatkog kad zubi probiju opnu...

 jer voce, ..ehej!.. voce vam je cista slast sunca skupljena u mirisu i okusu..