undefined domestic cat

domestic cat

SUDAR SA SPANIJOM

putopisi — Autor leklerk @ 23:38

Jedva smo docekali dan da krenemo. Ja sam ih natjerala da dodjemo dva sata ranije i da se prvi cekiramo.

 

Uspjeli smo ugrabit mjesto do prozora. Nisam ispustala aparat iz ruku. Najdivnije su mi bile Alpe, da li zbog snijega ili zato sto se tako nenadano pojavljuju, nisam jos sigurna.

 

 


Na aerodromu smo brzo pronasli izlaz, ali smo morali da pauziramo da moja sestra zapali cigaru. Tu smo izgubili vec 10 minuta u startu, i stigli bi mi na taj metro da nismo cekali red na automatima za kartu. Njih dvoje su uzeli kartu, a kad sam ja dosla na red- nestalo je papira za stampanje. Baksuz!! Trci do drugog automata, provlaci one nenormalno ogromne kofere kroz rotirajuca vrata, trci na peron....i...ispred nosa nam ode voz. Pu!! bem ti zemlju...cekali smo sledecih pola sata.

 

Imali smo jedno presjedanje, sto je podrazumjevalo nenormalno dugacak hodnik i nekoliko nivoa stepenica do druge linije. In any way, stigli smo. A onda su Pedju uhvatila vrata od metroa. Ajme  majko sta sam se uplasila. Voz moze da krene i da ga baci pod sine, a oni ljudi unutra NISTA. Vuci njega nazad, psuj, zapomazi. Dok se neka bakica nije smilovala i   pritisla neku rucicu za otvaranje vrata. Sve je trajalo nepun minut, ali meni je izgledalo kao vjecnost.
Ok, znaci tako, no more nice guy, sad kad dodje metro laktaj se kao u gradskom prevozu kod kuce, kakva kultura, kakva evropa, brate!!

Hostel nam je bio nedaloko od Ramble. Ma na super je mjestu, ali nocu da se uplasis od faca koje se muvaju tuda. Kao da si pomjiesao Vozdovac i Dorcol sa Bronxom i stavio sve to u ulicu crvenih fenjera u Amsterdanu. Ludnica!

 

 


Cika Luis je Kinez i skroz je simpa.

 

Sve imamo sto nam treba. Pravimo kratku setnju do pola dva ujutro i pri tom sasvim nenadano naljecemo na tzv. gay street, promuvamo se, odemo do gata a onda kuci da spavamo.

 

Zid od kupatila je pregradni zid i nije spojen sa plafonom, smijemo se odlascima u wc jer zvucni efekti su uznemirujuci. Ok, bar ima klimu. Pokusavamo da gledamo spansku televiziju, ali se brzo umaramo i konacno zaspemo.
Prvi dan u Spaniji je pun stresa iz Beograda.


trenutak povratka kuci

pogledi — Autor leklerk @ 11:36

iako sam se vratila s puta pre 5 dana, jos uvijek dolazim kuci...

    ..po coskovima otkrivam zaboravljenu paucinu, iz ladica izvlacim podsjetnike za uradit, nanovo perem robu, bacam budjavo iz frizidera... stotinu stvari koje su strpljivo cekale na mene. Ne mogu da se otmem utisku da je moj stan ziv i spreman za dijalog. Navikavam se opat na poznate obline i udubljenja. Kapanje vode s plafona kad komsiji procuri masina [nisu sve one reklame ipak uzalud], i nekako mic po mic dolazim svijesti da ja tu zivim ...opet.

......Kao mala, volila sam da boravim u hotelskim sobama, to je za mene bio kao boravak u nekom drugom stanu na kratko. Kao da se igras zivota negdje drugo. [a seljakala sam se dovoljno u djetinjstvu, te nije ni cudo odakle mi takve sklonosti] Pa ni kao odraslu osobu nije me napustio taj osjecaj. Ja volim te male smrti kuce, koja ostaje zaboravljena dok ja lutam po tudjim housima, casama i tomeslicnim kucama. 

I dok ja uzivam u igranju zivota u nekom drugom gradu, moja kuca mirno i stalozeno ceka da se vratim. Osjecam ponekad kako mi se opire i ne zeli odmah da me primi nazad. Te nam treba vise dana da se usaglasimo. A ponekad me prigrli odmah i mudro nesto cuti.

Kuce su kao majke. Udomljuju nasa tijela i dusu.

 

 


Ujutro su jutra cistija

pogledi — Autor leklerk @ 22:12

Obecala sam da cu da pisem...

pa evo pisem. I dalje nemam bog zna sta da kazem. A i to sto kazem nema kvacice, pa zvucim kao lik iz crtanog filma... ali i tako je dobro valjda.

Htjela sam posatviti slike, ali blog je nekako stvar od rijeci satkan, bez obzira na lijenost citaoca i sklonost stripovanju i opakom letimicnom pojednostavljivanju svijeta.

    Prosle sedmice sam bila na jednom od putovanja i uzivala sam u pauzama tisine. Radila sam one stvari koje kuci ne radim, ..kao sto je ustajanje u 7 i pijenje kafe na trgu dok macke traze hranu, a djubretari ciste lice grada.

Hahahaha...sad sam se sjetila djevojaka koje su lumpovale do ranog jutra. Lezale su na ulici i smijale se grohotom, a njihovi momci su samo bespomocno gledali u njih ne znajuci sta da rade sa  tim smjehotresnim tijelima u minicima. A bilo je 8 ujutro, jutro je vec davno raskinulo sa zorom.

 

Ipak najljepse u tim jutrima je bio zrak, ravan i gladak kao staklo i mekan kao da i nije tu.

Eto, ne moze se reci da jutra nisu lijepa, ...ali ovde kuci imaju miris na zaboravljenu veceru, uzegla sjecanja i sve neke tako nimalo prijatne stvari.

A mozda predio i nije toliko rdjav koliko je nase oko sklono da ga takvim cini. Kao sto rece cika pjesnik. 


Powered by blog.co.yu