domestic cat

iako sam se vratila s puta pre 5 dana, jos uvijek dolazim kuci...

    ..po coskovima otkrivam zaboravljenu paucinu, iz ladica izvlacim podsjetnike za uradit, nanovo perem robu, bacam budjavo iz frizidera... stotinu stvari koje su strpljivo cekale na mene. Ne mogu da se otmem utisku da je moj stan ziv i spreman za dijalog. Navikavam se opat na poznate obline i udubljenja. Kapanje vode s plafona kad komsiji procuri masina [nisu sve one reklame ipak uzalud], i nekako mic po mic dolazim svijesti da ja tu zivim ...opet.

......Kao mala, volila sam da boravim u hotelskim sobama, to je za mene bio kao boravak u nekom drugom stanu na kratko. Kao da se igras zivota negdje drugo. [a seljakala sam se dovoljno u djetinjstvu, te nije ni cudo odakle mi takve sklonosti] Pa ni kao odraslu osobu nije me napustio taj osjecaj. Ja volim te male smrti kuce, koja ostaje zaboravljena dok ja lutam po tudjim housima, casama i tomeslicnim kucama. 

I dok ja uzivam u igranju zivota u nekom drugom gradu, moja kuca mirno i stalozeno ceka da se vratim. Osjecam ponekad kako mi se opire i ne zeli odmah da me primi nazad. Te nam treba vise dana da se usaglasimo. A ponekad me prigrli odmah i mudro nesto cuti.

Kuce su kao majke. Udomljuju nasa tijela i dusu.

Obecala sam da cu da pisem...

pa evo pisem. I dalje nemam bog zna sta da kazem. A i to sto kazem nema kvacice, pa zvucim kao lik iz crtanog filma... ali i tako je dobro valjda.

Htjela sam posatviti slike, ali blog je nekako stvar od rijeci satkan, bez obzira na lijenost citaoca i sklonost stripovanju i opakom letimicnom pojednostavljivanju svijeta.

    Prosle sedmice sam bila na jednom od putovanja i uzivala sam u pauzama tisine. Radila sam one stvari koje kuci ne radim, ..kao sto je ustajanje u 7 i pijenje kafe na trgu dok macke traze hranu, a djubretari ciste lice grada.

Hahahaha...sad sam se sjetila djevojaka koje su lumpovale do ranog jutra. Lezale su na ulici i smijale se grohotom, a njihovi momci su samo bespomocno gledali u njih ne znajuci sta da rade sa  tim smjehotresnim tijelima u minicima. A bilo je 8 ujutro, jutro je vec davno raskinulo sa zorom.

Ipak najljepse u tim jutrima je bio zrak, ravan i gladak kao staklo i mekan kao da i nije tu.

Eto, ne moze se reci da jutra nisu lijepa, ...ali ovde kuci imaju miris na zaboravljenu veceru, uzegla sjecanja i sve neke tako nimalo prijatne stvari.

A mozda predio i nije toliko rdjav koliko je nase oko sklono da ga takvim cini. Kao sto rece cika pjesnik. 

ima raznih vrsta odmora,

ali mene relaxsira dnevno spartanje po supermarketima, dok izmedju gondola rolam kolica, napravim tri kruga i potrosim jako puno vremena jer se ne snalazim u prostoru i los sam vozac, ali jos nisam izazvala sudar, mada sam jednom uzela tudja kolica i provozala ih dobar deo kruga dok nisam primetila da namirnice nisu moje...

volim da setam supermarketima jer ne mislim ni o cemu, a to tamo nije mnogo upadljivo, slusam muziku i imam izgovor da budem sama i trosim vreme ni na sta...

vazno je samo da nesto stavim u korpu i onda postajem nevidljiva, samo sam jedan od beskonacno  mnogo kupaca u redu za jednu od 143 kase...

 to je moj dnevni zen

dodatak:

hladno pivo

"  pod neonom hipermarketa
gdje nasmijana lica guraju kolica
u naručju jeftinijeg svijeta
tamo nas čeka,tebe i mene
blistava sreća u pola cijene "

:) :slikamackakezala: 

U medjuvremenu, otkrila sam da se ne putuje samo prema napolje, ima i divnih unutarnjih putovanja.

I to ne misticnih dok sedite na obali Gange, ili mantrate na vrhu planine,

nego tek dok plesete, ali zbilja kao da vas niko ne gleda. I tako da vam igra svaki deo tela u unutarnjem ritmu i harmoniji sa zvucima muzike.

Uzivala sma u plesu ovaj vikend. Sest sati bez prestanka sam plesala, a nisam bila na ekserima. Osjetila sam kao mi znoj curi s vrha glave preko nosa, a onda u nekoj sumanutoj pirueti zavrsava negde na podu.

Shamansko oslobadjanje kroz ples, pa znali su ljudi oduvijek sta je dobro. Nismo palili vatru oko koje bi djuskali, ali nije iskljuceno da necemo i to priredimo.

Pa ljeto tek pochinje!

Dragi moji, pocela sam ovaj blog zarad sebe,

a sad hvatam sebe kako vam se obracam i delim neka odusevljenja sa vama u nadi da i vi uzivate u svojim ludostima i malim srecama

:) 

...nedelje su divne, sweet dreams, muzika iz crno-bijelih 50' i 60'. Zgrada je tako tiha, cuje se samo cvrchanje zaprshke iz komshijske kuhinje. Popodnevni TV program za cijelu obitelj. Shetnje prije ruchka. Mozda i masaza, kao preventiva od stresnutog ponedeljka. Jos nije ni 2 sata, i nedelja se lijeno proteze duz mog prozora.

i'm crazy for feeling so blue..ova pjesma vise ide uz neko lijeno ljeto na obali jezera dok vilin konjici skakucu okolo

a napolju je proljece sivo-hladno i uporno proklijalo, prolistalo, propupalo-zeleno..

 moon river.. pospano pjeva chika dok dan odmice uz poneku kap kise, divno je samo biti, postojati, uz odredjen napor da ne mislis na bilo kakvo sutra.

Grdno se varaš!

Ne pada mi na pamet da lelečem o tužnim ljubavima.

Stvar je posve drugačije prirode.

Radi se o onom dugmetu ‚‚zaboravi me‚‚ koje se smeši ispod svakog komentara koji smo nabrzinu otkucali na prijateljskom blogu.

Čuj, zaboravi me!!

Kako sad to može biti? Da li će te zaboraviti pisac redova ispod kojih ostavlješ komentar? Hoće li osetiti, u trenutku dok pritiskaš tu tipku, kako leden povetrac struji, a osećanje nečeg nepovratno izgubljenog ga preplavljuje? Da li će imati potrebu da iščitava komentare na svom blogu, uz neopisiv osećaj da mu nešto promiče? Da li će te sresti na ulici sa nesvesnim osmehom pozdrava, a onda zbunjeno požuriti dalje?

Kako nas to zaboravljaju?

I još gore... zašto bi mi hteli da budemo zaboravljeni? 

Zatvor nema veze sa opstipacijom, mada bi se i o tome moglo pisati,
zatvor je stanje svijesti.

Realno imaš ti slobodu pokreta, mišljenja, djelovanja, kretanja u sve 4 dimenzije,
...ali iz nekih neslućeno glupih razloga, čiji korijeni leže u tvom djetinjstvu,
lepo si se obavezao na zatvorsko izdržavanje svog života sa prisilnim radom od 8 sati dnevno, obaveznim posjetama rodbini, usluživanju ukućana...

Ophodnja prema rođenom životu ti je krajnje diskutabilna.

Da li se slobodan čovjek dovodi u takvu poziciju, da nema slobodnog vremena,  jer ima booking na sve obaveze ovog svijeta?

..to je tako nesrećan ćosak za gledanje na život!

Čitam ovaj domaćicin blog

http://domacica.blog.rs/blog/domacica/generalna/2008/02/16/guzva-pred...

i razmišljam kako se geni mogu promijeniti.

I moja je porodica, poput svih radničkih porodica srednje (sad već izumrle) klase, gajila nekoliko osnovnih oblika održavanja vrste. U to je spadalo i obavezno i brižljivo čuvanje garderobe (ali ne samo garderobe, već i starih cipela, fotelja, drvenih dasaka, praznih kutija, plastičnih poklopaca, eksera, pertli i koječega što vam može pasti na pamet u ovom trenutku). Sve zakrpe su našle svoju svrhu. Sve čarape su krpljene. Stare suknje prepravljane. A većina iznošene crnine čuvana za "ne daj bože".

In any way, kuća je postala mala prodavnica užasa sa buđavim mirisom nostalgije. Kuću smo u međuvremenu promijenili. Životni prostor nam se drastično smanjio. Što je imalo dobrih strana; morali smo da pobacamo kutije upotrebljenih tegli i rasparenih plastičnih poklopaca. Što nam je uštedilo veliki broj kvadratnih kilometara.

A onda smo morali da pobacamo i one pomenute pokrpljene pertle, stare navlake za automobilska sedišta i okrnjene činije za salatu. oslobođeni tereta prošlosti, na plećima smo sad nosili tek vazduh i poneko sećanje.

Poslednja faza je nastupila kad smo kamenog srca poklonili odela iz 70-tih, iako su zvoncare nakratko imale svoj rimejk.

Za njima su kao lavina otišli dnevnici pisani od prvog osnovne, suknje "obući-ću-ih-kad-smršam", pokloni koji se nisu sviđali ni onom ko ih je poklanjao, cipele bušne samo na levoj strani, sveske sa posvetama srednjoškolskih ljubavi, kasete koje su se otopile na suncu, gaće koje su izgubile elastičnost i kupaći kostimi koji su izgledali kao garderoba za izlazak današnjih "devojčica".

Neopisiv osećaj slobode se širio sa svakim zavežljajem što je odlazio. 5.oktobar ne može ni da prismrdi toj slobodi. Više ni poruke ne čuvam. Mejlove brišem. Jer nepogrešivo pamtim samo ono što mi odgovara, sve drugo predstavlja balast mojoj budućnosti

Naravno da je zima. Lepo piše na kalendaru: ZIMA JOŠ UVEK TRAJE..

Ali to ova moja magnolija ne zna. Još pre deset dana sam je grlila i govorila joj: "Ti si ludo drvo. Pa nemoj još da pupaš, molim te, smrznut ćeš se." Ali ona ni da čuje. Obukla pupoljke u bundice i tera po svome.

Danas se vraćam s posla i neki me vetar probi, načisto se smrzoh. A ona stoji onako sva propupala i kočoperi se. Glumi da joj nije hladno. Samo sam je na brzinu pozdravila. Naljuti se ona, morala sam da se okrećem i smiješim joj se. "Samo ti polako, ljepotice, ne brini neće još dugo zima." Dobacivala sam joj preko ramena. 

Gledam je sad kroz prozor. Stišće ono svoje granje i ušuškava ga. Zateže krajeve haljine da je ne produva baš sasvim.

Jogunasta je, skroz. Ali ne može da se odrekne te privilegije da svake godine prva procvjeta.

..nema tog problema u nasoj porodici koji nije bio rjesen- na kraju..

ako smo i imali okrsaje vredne epskog pomena, gde se trece koleno pominje u ulozi dobre vile, to nije bilo nista naspram virtuoznih pomirenja koje je moja majka pretakala u recepte,

nekako po pravilu za izvinjenje s njene strane koristila je slatko, ..kolachi, "torte za 3 minuta", slatka peciva i sve sto nivo glukoze dize do neslucenih visina srece i postojanosti,

a za oca je imala mesne pite, bureke, buredzike, ..mleveno meso uglavnom [sta bi sad psihoanaliza uradila od ovih nekoliko prideva, i-ha!]..i jos k tome pechenje...[i rezanci s makom, sto rece balash]

nakon reci koje su izgoverene u besu, sa ovim njenim gurmanlucima je islo samo: "hajte, jedite.." [gde se nepostojano h nikako nije gubilo]

i dan danas kad sam besna, lepo sednem i ko chovek se najedem: kasiku u ruke pa udri po eurokremu..nek se zna!

ako se i desi da mi misli zalutaju u otadžbinu svih mrmota gdje se stvari po difoltu ponavljaju, onda me odande izvuče obavezno neka njegova smiješna priča ili domaći zadatak..

ne znam da li se vama dešava da ste u prijateljskim vezama sa ljudima koji vas uopšte samo nerviraju jer su potpuno drugačiji od vas- i to u svakom pogledu!...a vi ih ipak volite, i radite sve one glupe stvari koje vas nerviraju čak pre nego što razmislite o sociološkim pogodnostima istih... zasuta sam, od strane tog mog prijatelja,  nepreglednim morem nepotrebnih informacija, i nikad ne kapiram kad se on nervira oko nečega jer mi djeluje potpuno glupo i bespotrebno, ...no, ipak odslušam sve što ima da mi kaže i duboko suosjećam sa svim njegovim bedastoćama,

valjda iz nekog unutrašnjeg neponovljivog osjećaja da ja isto tako njemu izgledam , ...i ne samo njemu...ali to je već drugi par cipela

Hheheh...o, bože, gluposti....

u prirodi postoje divne stvari, ali u prolece vodimo rat;

alergijske reakcije na polen su ponekad tako burne da ujutro ne prepoznam sebe u ogledalu, "o, boze, ima li ovome kvaja?"...ochi neugodno crvene i do te mere svrbe da bih ih najradije ischetkala, a lice dobija boju prevejanog indijanca natecenog od ujeda pcela npr...celo telo je u stanju alarma i zatvaraju se svi receptori, kao kapci na tvrdjavi,

i to je to! moje telo shvata polen kao neku napast, najezdu varvara ili sta vec, i zatvori mi disajne puteve kao i ochi, koza mi posatne crevna i osetljiva na dodir...ukratko branim se svakim delicem sebe da sluchajno ne zapatim neku semenchicu..

a predstoji mi pisanje seminarskog rada, okruzila sam se oporim mirisima naranchine kore i lavande, prizivam u secanje ostar miris mora i sugestivno se lechim, jer ispitni rok galopira ka svom kraju..nepregledni bedemi knjiga me josh chekaju, samo da prodishem do chetvrtka

ne postoji pauza za rucak kad radis u privatnom sektoru [desno od albukerkija, a levo od robovlasnickog drustva], ima samo na brzinu sazvakana hrana, te tako kad dodjes kuci u 6, gladan kao vuk, potamanis na brzinu sve sto je u frizideru a nije promijenilo boju ili miris

..upravo se mucim sa nekom cajnom klobajom nevidjeno tvrdom, kao iz radionice majstora djepeta, ladno bi mogla da premlatim nekog s njom, a mozda i ubijem, pa onda pojedem sredstvo ubistva i tako nacinim savrsen zlocin jer sam unistila sve dokaze...btw, mislim da postoji slucaj gde je zena muza ubila sa smrznutom butkicom, a onda je spremila za veceru...butkicu naravno, a muza je raskomadala i stavila u zamrzivac...  sto uopste ne doprinosi povecanju mog apetita trenutno, odoh nahraniti nekog psa s ovim....

upravo izbrisah clanak o zecititisu :(

nekim ljudima ne treba dati kompjuter u ruke...eto cemu sluzi papir i olovka,koliko god da brljas nece ti se desiti da spustanjem olovke na papir unistis pola sata pisanja >:(  grrrrr

dok sam maloprije sjekla nokte pomislila sam da ih imamo previse, mislim prstiju, kod 4.tog sam se vec umorila, naprosto me stufalo sjeci dalje, a jos ni na pola nisam bila...kad bih mogla pustit nokte da rastu postali bi kao oni nozevi za sir- lepezasti i ostri..mogla bih da nastupam u nekom frik-show kao zena sjekach...ili da radim u francuskim restoranima za pravljenje svjezeg parmezana..mada, mislim da je parmezan karakteristican za italiju...hmmm...opsta kultura mi ovde posustaje...o, boze sutra su rezultati iz ispitaAAAAAAA...

nema mjesta panici, ali svaki put si priredim takvo jedno sranje kad fino imam mjest aza ucenje, ali NE j aodradim sve u zadnji cas ..i onda se pojedoh ziva dok rezultati ne izadju jer se uvijek klackamm izmedju "moglo bi ne bi moglo"

sukob sa realnoscu..ustvari ne sukob, to bi bio problem odlozenog sucheljavanja sa istim..vrijeme mi je za ici, krevet me tako nasmijeseno gleda, najvise volim taj trenutak kad mrtva umorna legnem, a ono svaka koska promasi feder i upadne u ona godinama glacana udubljenja :) mmmmmm