Prepoznajem tebe
Čineći da se pokrećem, pazeći da ne zgazim mrave, prepoznajem tebe u mojim očima.
Misleći na sutra, gubim pravo na racionalizaciju, rastačem dane u smijehu...postojanje postaje tako neobavezno neozbiljno. Smijeh i radost, zar je potrebno još nešto..zar nam je potrebno šta drugo?
Imam te pod prstima. Posjedovanje je totalno izlišna kategorija. Smiješno je koliko ograda i zabrana postoji u strahom stvorenom svijetu. Držim te za ruku i mislim na prolistale dane. Proljeće. More. Toplina pijeska. Vjetar kao dah na koži. Zalazak svjetla za obzorje.
Sloboda nije uslovna kategorija...i ove raspremljene misli samo pojačavaju čežnju da trajem.
2 Komentari |
0 Trekbekovi