domestic cat

Imaš moje srce i moju dušu

 kao da imaš dobro skrojen kaput

 

Ja imam tvoje oči i tvoje ruke

 kao da sam rođena sa njima

 

Naše prijateljstvo

 kao kalemljena biljka

 od te dvije čudne sorte

 raste i buja u erupciji životnosti

 nosi i nas van one planete

 koju mu prvobitno namjenismo

 

(25.08.2013.) ....mom Chovjeku s ljubavlju Patric

Vatra me napustila.

U vodi sam i tonem.

Oko mene zeleni mulj, prigušeni zvuci, pokoji sunčev zrak što se probija prelomljen.

Osijećam kako je voda gušća od ičeg što sam dosad iskusila; pokreti usporeni, misli nedovršene.

Ulažem ogroman napor da održim red.

Koji red?

Za koga ja to redarim?

Napuštam ugovorene sastanke, pravim rupe u kalendaru, pretjerujem sa hranom i pićem,

dajem cigaretama svaki slobodan dio pluća. Odlazim na reku i slušam cvrčke, gledam oblake i njušim kišu.

Voda postaje sveobuhvatna sila i na nebu i na zemlji,

ruši brane i plavi ona područja duše koja dugo nisu plakala.

Zimski dan. Sunčan. Košava prebira kosti. Sitno veze mraz po izloženoj koži.
A tamo dole na dnu ulice naspram groblja, u zavetrini od gradske buke, poput ljudi, drveće je pjevalo.
Vjetar je svirao strune spleta grana. Cvilila su stabla dok se krta drvena kičma povijala.
Pjesma stabala je bila moćna i opijajuća stvar.
Eh, da mi je pustopoljinama sad koračati. Nekim nepreglednim sjevernim šumama. Vukovim stopama. Njušeći plijen.
Da mi je trčati dok snijeg pršti pod šapama.
Slušati život uspavan ispod kore. Čuti žubor vode zamrznut pod snijegom.
Biti slobodan.
Šumski stvor.

Ništa mi tvoje
nedostajati neće
kad odeš i odneseš
parčiće svog života
Ništa mi nedostajati neće
jer ništa tvoje nemam
Nosiš svoje srce
kao puž kućicu
umotano u meke reči
u osmehe
u davanja
traženja
zbegove
Ništa što odneseš
neće mi ostaviti prazninu
Neće biti dana budućih
što tetoše me sivilom
Kad odeš
Kad ne dođeš