domestic cat

SKICA SCENARIJA ZA BUS-STOP
"Bus stopes - life goes"
 

Priča 1*

Ljetni je dan. Sunčan. Tramvajska stanica na Topčideru. Sve je vrlo zeleno unaokolo. Momak i djevojka stoje. Nose rančeve na leđima. On ispod miške nosi i gužvu od ćebenceta i nekih stvari zamotanih u kesu. Ona u ruci drži buket poljskog cvijeća. Bili su na izletu. Čekaju gradski prevoz. Osim njih nema nikoga. On priča o iseljenju, radnoj vizi, ona ćuti i sluša. On u priči nigde ne pominje da vodi i nju. Ona stoji sa buketom ispred njega pognute glave i sluša. Odjednom prekida njegov monolog usred rečenice: -"Udaj se za mene."

On je gleda zabezeknuto, ne govori ništa.

-"Udaj se za mene" ponavlja ona stojeci tako pred njim sa buketom poljskog cveća.

-"Kad?", pita on.

-"Sad. Odmah."

On je posmatra. Gledaju se u oči. Ona progovara:- "Za mesec- dva i beba.."

-"Da, taman pred kraj avgusta..".

U kadar ulazi u krupnom planu tramvaj. Ne čuju se ljudi, samo zvuci otvaranja i zatvaranja vrata.

Prica 2.

Jesenji dan. Gradski prevoz. Stakla zamagljena. Napolju se sliva kiša u vodopadima. Tramvaj pun putnika. Krupni plan nogu u čizmama i cipelama kako ulaze i izlaze iz busa. A onda su tu i kišobrani, torbe, slušalice. Tamne boje jakni i kaputa. Kroz gužvu se probija stariji čovjek sa ribarskim šeširom na glavi, prosjedom bradom, žutosmeđim kaputom i lanenim pantalonama. Oko vrata ima zlatnu cipelu. Sjeda pored jedne žene i počinje da priča. [sad ide njegov standardni dijalog o cipelama i ljudskim bangavim nogama]...nisam smislila sta se sve desava tu u busu..bilo mi je zanimljivo da on silazi iz prevoza na onoj istoj stanici iz prve priče i odlazi u kućicu koja se nalazi na toj

Proganja me prošlost. Plešem sa Senima. Čitam zapise neke davne mene za koju sam smatrala da je poznajem.

Proganjam prošlost tražeći u njoj odgovore jer ne vidim Stvarnost.

Misleći da je gotovo, napustila sam tijelo. Malodušno sam otkrila put ka propadanju.

Jednog dana sam se probudila a moja tvrda koža sa tabana se oljuštila. Gotovo. Nema više. Ja ne mogu ispočetka da plešem i da trpim žuljeve koji pucaju jedni preko drugih tvoreći vremenom kožu tvrdu toliko da sam po usijanom asfaltu onog otoka hodala tog ljeta. Otpala, ogulila se, nestala. Nemam ja više volje. Ležim tupo, koliko je moguće tupo ležati i izgledati tako. Pocepane patike i izguljene čarape bez prstiju me gledaju. Ne mogu opet tim putem ići. I di ću stići? Di sam krenula plešući tim podovima plesnih dvorana, kotrljajući se po njima, sklizavajući niz zidove, grleći se sa telima, razmenjujući znoj, voleći telo, plešući telo,…

Ljubljena moja stopala. Oplakujem ih sad jer su prošla kroz golgotu noseći mene, moju tešku težinu, otežalu od nadanja i strahova. Stopala moja što su pustila korenje u unutrašnjost Majke i dotakla središte Svega. Teška, opiruća, inertna, a onda tečna, klizeća, stopljena sa Jedinstvom. Afričko bubnjajuća, ogoljena do kosti, stopala moja koja u ritmu ljube zemlju. Moja haotična svemrdajuća stopala koja teku brzacima i slivaju se slapovima. Uranjaju i poleću preko zraka svjetla da zagrle zrak. Lepršava, moćna, krilata. Tiha, nežna, podržavajuća stopala što me grle svojim prisustvom i znaju kako mi je jer i ona… i ona su ja.