ReQ’iem
Proganja me prošlost. Plešem sa Senima. Čitam zapise neke davne mene za koju sam smatrala da je poznajem.
Proganjam prošlost tražeći u njoj odgovore jer ne vidim Stvarnost.
Misleći da je gotovo, napustila sam tijelo. Malodušno sam otkrila put ka propadanju.
Jednog dana sam se probudila a moja tvrda koža sa tabana se oljuštila. Gotovo. Nema više. Ja ne mogu ispočetka da plešem i da trpim žuljeve koji pucaju jedni preko drugih tvoreći vremenom kožu tvrdu toliko da sam po usijanom asfaltu onog otoka hodala tog ljeta. Otpala, ogulila se, nestala. Nemam ja više volje. Ležim tupo, koliko je moguće tupo ležati i izgledati tako. Pocepane patike i izguljene čarape bez prstiju me gledaju. Ne mogu opet tim putem ići. I di ću stići? Di sam krenula plešući tim podovima plesnih dvorana, kotrljajući se po njima, sklizavajući niz zidove, grleći se sa telima, razmenjujući znoj, voleći telo, plešući telo,…
Ljubljena moja stopala. Oplakujem ih sad jer su prošla kroz golgotu noseći mene, moju tešku težinu, otežalu od nadanja i strahova. Stopala moja što su pustila korenje u unutrašnjost Majke i dotakla središte Svega. Teška, opiruća, inertna, a onda tečna, klizeća, stopljena sa Jedinstvom. Afričko bubnjajuća, ogoljena do kosti, stopala moja koja u ritmu ljube zemlju. Moja haotična svemrdajuća stopala koja teku brzacima i slivaju se slapovima. Uranjaju i poleću preko zraka svjetla da zagrle zrak. Lepršava, moćna, krilata. Tiha, nežna, podržavajuća stopala što me grle svojim prisustvom i znaju kako mi je jer i ona… i ona su ja.