genetika...
Sedela je tražeći pogledom barem neku tačku oslonca, ne da pokrene zemlju, već tek da zadrži sebe samu od sunovrata.
Ako još jednom bude morala da prisustvuje njihovoj svađi, lepo će da skoči kroz prozor pa nek oni vide šta će s tom mrljom na pločniku.
Sjećanja iz djetinjstav su puna slomljenih lustera, masnica, svađa, treskanja vratima i po neki raskrvavljen obraz. Tad joj nije bilo čudno, mislila je da tako svi žive.. u latentnom strahu da ne probude vjekovni bijes pater familijasa. Ni dan danas te veze nisu raskinute, i ne zna na koga je više bijesna; oca što je takav siledžija, ili majku što nije imala snage da ode.
U jedno je bila sigurna, nikad se neće udati, ako svi brakovi zapadaju u krizu i njen će...a ona ne želi da bude na mjestu tog muža koji će istrpiti tad pokuljali bijes..bila bi u stanju i da ubije, sigurna je u to...samo iz tog razloga u kući ne drži vatreno oružije..
samo sjedi mirno i gleda u daljinu...i čeka da prođe, da utihnu glasovi iz kuhinje, da se začuje i posljednje šuštanje metle koja skuplja ostatke razbijenog posuđa..
da li će znati svojoj djeci biti nježna i dobra?