domestic cat

 U Budimpestu bih mogla da odlazim konstantno. Jedno vrijeme sam se bavila mislju da ne bi bilo lose zivjeti tamo. Budimpesta se kao neka stara dama namjesta pred objektivom i uvijek je prelijepa, cak i kad je ruzna i dan je siv.
Od Beograda do Budimpeste put prodje brze nego sto prethodno zamisljate jer put vodi kroz ravnicu. Tako da ste, ako nema guzve na granici,   za 6 sati.
Hosok tere, ili Trg Heroja je centralno mjesto gdje se okupljaju svi turisticki autobusi na obaveznoj turi kroz grad. Sirok trg sa kolonadama madjarskih vladara.

Nekako mi uvijek stignemo oko pola 7 u Budimpestu, pa se pritajimo do osam sati i pokusavamo da otresemo krmelje od nocne voznje. A u osam polako krecemo u osvajanje. Iako vas provozaju sa autobusom, najljepse je protabanati grad od Trga heroja pa Andrasevim bulevarom pravo do keja. A onda polako od mosta do mosta sve do Parlamenta, i jos dalje ako te noge nose do Margit ostrva.
Prelazak preko Lancanog mosta i penjanje zicarom na Budim je predah, a onda sa vrha Budima pogled na Pestu.

Jednom prilikom je na vidilici na Budimu duvala takva kosava da su se statue drzale posljednjim snagama za postolja, a namrgodjena Pesta se durila ispod sivih oblaka. Bilo je fascinantno sto jedan nas umjetnik ima svojih ruku djelo u tom gradu..i to bas na toj vjetrometini od vidilice. Rijec je o Ivanu Mestrovicu i njegovom velicanstvenom spomeniku.

Inace, taj april u Budimpesti je bio sav siv i kisni. Unatoc tome Budimpesta mi je izgledala nakindjurena. Prepuna svega i svacega. 65 muzeja, pozorista, spomenika. Cudo jedno od grada.

Hotel nam je bio "Zuglo", ali smo ga mi od miloste nazvali "Ruglo" jer vise nije ni zasluzio sa svojim memljivim sobama, laminat podom i klaustrofobicnom atmosferom. Tu prvu noc smo iako umorne, izasle do centra samo da utvrdimo mars-rutu za sutra. Nasa je bila ona divna zuta linija metroa, najstarija i najuredjenija. A onda smo u kasni sumrak prosetale Andrasi bulevarom dok su se ulicna svjetla palila. Sve nam je izgledalo blizu jer je Pesta ravna.

Na Trgu heroja postoje dva muzeja, i oba su imali divne izlozbe tog dana, te smo proveli citavo popodne tamo. Kad smo izasli, sunce je bilo na zalasku, a broj biciklista u porastu. Uskoro ih je bilo toliko da nisi imao gdje sibicu baciti, a kamoli proci automobilom. Ispunjen citav trg i pocetak Andrasi bulevara.
Saznali smo od jednog ljubaznog bicikliste da su dosli protestvovati jer su im osporavana prava u saobracaju.
Stvarno?!!!

Bilo je to pravo otkrovenje. Biciklisti zdruzeni u borbi za svoja prava u saobracaju!
 Uzivali smo u toj detinjariji, jer u zemlji iz koje mi dolazimo na miting se ide samo ako ti je ugrozena egzistencija kao ljudskom bicu. O pravima biciklista i ostalih manjina niko ne vodi previse racuna, samo dok su svi zivi.

Oraspolozeni i srecni sto smo prisustvovali necem tako retkom, otisli smo do Opere, a onda jos dalje do Vaci ulice trazeci restoran u kojem bez zurbe mozemo vecerati.

Tropikarijum.
 Ajkule. Voda. Ribice. Ptice. Raze koje se maze "frrrrrrr...." po trbuhu.
To su sve asocijacije za Tropikarijum, najlepsi koji sam posetila zasad. Sa onog varljivog sunca i prolecnih pljuskova usli smo ravno u tropske predele, recimo azije..
 U delu sa gmizavcima pljusnula je i prava tropska kisa, jedva smo izbegli katastrofu da se skroz naskroz smocimo.

Uzivala sam u podvodnom tunelu i ajkulama koje plivaju nama iznad glava. Bila je to mjesavina straha i decjeg ushicenja. Ali zapravo uz malo maste mogla sam se zamisliti na dnu mora. Pored velikog akvarijuma su postavljene stolice na kojima moze da se sedi i da se promatraju ribe koje u polumraku plutaju kroz vazduh-vodu. Magicno i hipnotisuce. To je valjda i magija sirena, ta njihova pjesma mora da odise tisinom i mirom koji tako nedostaje ovoj bucnoj povrsini i suvozemnom zivotu.

Ali najlepse je bilo kad smo u velikom bazenu mazili raze, iako smo posle toga smrdili na ribu, nismo mogli da odolimo umiljatim morskim mackama.

Kad smo prvi put bili u Budimpesti, otkrili smo lavirint, ali usljed klasicnog turistickog trcanja kroz grad, nismo stigli da obidjemo i to tako primamljivo mjesto. Ali, ovaj put smo prosli pored Ribarskih kula i pravac druga ulica lijevo. Iznad vrata stoji znak, Labyrinth, strme stepenice vode do prostrane galerije gde odzvanja neka "gotika" muzika, a ljubazni sluzbenici cekaju iza saltera da vam prodaju mapu i ulaznicu i puste vas da se sami gubite bez Arijadnine niti.
Usli smo veseli u mracne lucno oblikovane tunele i hodnike. Ispred nas je usla neka porodica sa dve devojcice,.. samo da napomenem da ih nismo sreli vise nikad.

Zvuci su dopirali iz skrivenih zvucnika, culi su se otkucaji srca, urlici iz tamnice, kapanje vode, jezivi zvuci koji su nam potkopavali razumna objasnjenja o tehnici senzora i razbuktavali mastu. Vidljivost uglavnom smanjena n aminimum. Cesto smo zastajkivali da proverimo na mapi gde se nalazimo. Uglavnom smo lupali napamet i skretali kako nas je intuicija vodila.
Kod treceg odjeljka strah nas je vec uveliko nagrizao i naglas smo pricali i pjevusili da se ohrabrimo medjusobno. Odjednom, zaculi su se koraci i iza ugla na nas su naletili Kinezi. AAA!!!!! tako smo vrisnuli, a onda prasnuli u smijeh da je ovim jadnim turistima sa minijaturnim fotoaparatima odmah bilo jasno da smo iz ratom pogodjenog podrucja.
in any way, sve je bilo ok dok nismo dosli do dijela gdje se kroz vrata ulazi u tunel za hrabre. Cuj za hrabre. Tz!!!

drug i ja smo usli u mrakom ispunjen i bez ijednog svijetla opremljan prostor. Momentalno smo se uhvatili za ruke. "Pali mobilni!" - dreknula sam. Ne pada mi na pamet da sljapkam u mraku po baricama i pipam ove ljigave zidove. Zahvaljujuci Nokia tehnici prosetali smo hodnikom dok su nam se dlanovi medjusobno znojili. Ali kad smo izasli napolje, rekli smo ovima sto nisu usli da je bilo super i da su stvarno mala deca kad nisu smeli uci.

Krstarenje otocima moze uvijek biti samo prijatno. Opustite se, jos niko nije dobio morsku bolest od samo nekoliko sati voznje brodicom :) 

Na Bolu sam bila i ranije, ali se ne sjecam tako hladne vode. Mislim da su me ona ljetovanja po juznim i toplim morima razmazila. Potpuno sam se odvikla od Jadranskih struja.

No, kad se jednom naviknes i ne obracas paznju na plave prstice, onda je stvarno uzivanje, vidljivost je nevjerovatna. Nisam ponjela masku za scuba-diving, ali sam u svakom slucaju imala prilike da se sprijateljim sa nekim jezincima. :)

Jelsa je ka i uvik opusteno ispruzena pored obale i uopce se ne obazire na prolazne turiste koji je skljocaju sa aparatima.

Mislili smo se peti do vidikovca, ali je brod uskoro isplovljavao za Bol, tako da smo tek stigli prosetati i odmoriti zeluce uz kavu.

Lavandu smo kupili kod nekog dede koji je bio rad da nam isprica svoju storiju, u njegovoj radnji je bilo za kupit i rucnih radov apoput stolnjaka, nekih vesti sa kukicanim momentima i jos brdo toga, a i bilo je naslagano uglavnom u tom stilu. Odustali smo od kopanja po tom asortimanu i zadovoljili se lavandom koje je bozanstveno mirisala "..to je rucno brano, da znate.." uvjeravao nas je stari.

Kad vam dosadi Beograd sa svojom dopola metropolisanom atmosferom, izlet u prirodu je ono sto vam treba. Od svih mogucih priroda, izaberite dvorac Dundjerski. Put, u ne bas najboljem stanju, vodi kroz predivne predjele Vojvodine, ravne i zelene.

Budite sigurni da pravilno citate kartu, uvijek postoji mogucnost da pogresno skrenete. Ako se ipak bez vecih problema docepate dvorca, uzivat cete u svakom trenutku. Predio kao kad ste citali bajke o Pepeljugi i njoj slicnim curama. Pogled s vrha doseze kilometrima okolo. Za fotografisanje dusu dalo.

Najbolji odlazak je u kasno prolece, mozda leto i jesen je carobna. Zimu izbegavajte, ravnica je depresivna u to doba godine.

Ako ste se upravo vencali, to vam je idealno mesto za medeni mesec, vikend, prvu bracnu noc, sta god.

Sve u svemu, ne propustajte.

Beograd je ono sto vecina ljudi trazi. S jedne strane to je jedna velika spavaonica ljudi koji samo rade, studiraju ili privremeno borave ovde. Grad prepun nervoznih vozaca, guzvi na cestama, zakrcenja, taxsista koji prelaze i te nemoguce prepreke, kao i vikend dana kad grad odahne rasterecenih ulica i cesta.
S druge starne, to je jedan moderni grad sa svim megamarketima, megastorovima, trznim centrima, velikim robnim kucama, velikim robnim markama, fancy kaficima, trenutno trazenim okupljalistima, trenutno modernim kafama, markama piva, koktelima. Grad prepun diskoteka, kafica, pabova, klubova, sa tematikama koje prekrivaju upravo sve meridijane i paralele.
Ako samo malo zastanete i u tom modernom uzurbanom gradu odahnete i pogledate malo dalje niz kaldrmisanu ulicu, naici cete na zaboravljene cesme, stare kafane, prasnjave spomenike, puste klupe, radoznale golubove, usamljene galebove, zalutale pecarose, zaljubljene parove.

Beograd je divno mjesto da samo malo budete ono sto jeste i dobijete ono sto vam treba.