bacanje i podbacivanje
Čitam ovaj domaćicin blog
http://domacica.blog.rs/blog/domacica/generalna/2008/02/16/guzva-pred...
i razmišljam kako se geni mogu promijeniti.
I moja je porodica, poput svih radničkih porodica srednje (sad već izumrle) klase, gajila nekoliko osnovnih oblika održavanja vrste. U to je spadalo i obavezno i brižljivo čuvanje garderobe (ali ne samo garderobe, već i starih cipela, fotelja, drvenih dasaka, praznih kutija, plastičnih poklopaca, eksera, pertli i koječega što vam može pasti na pamet u ovom trenutku). Sve zakrpe su našle svoju svrhu. Sve čarape su krpljene. Stare suknje prepravljane. A većina iznošene crnine čuvana za "ne daj bože".
In any way, kuća je postala mala prodavnica užasa sa buđavim mirisom nostalgije. Kuću smo u međuvremenu promijenili. Životni prostor nam se drastično smanjio. Što je imalo dobrih strana; morali smo da pobacamo kutije upotrebljenih tegli i rasparenih plastičnih poklopaca. Što nam je uštedilo veliki broj kvadratnih kilometara.
A onda smo morali da pobacamo i one pomenute pokrpljene pertle, stare navlake za automobilska sedišta i okrnjene činije za salatu. oslobođeni tereta prošlosti, na plećima smo sad nosili tek vazduh i poneko sećanje.
Poslednja faza je nastupila kad smo kamenog srca poklonili odela iz 70-tih, iako su zvoncare nakratko imale svoj rimejk.
Za njima su kao lavina otišli dnevnici pisani od prvog osnovne, suknje "obući-ću-ih-kad-smršam", pokloni koji se nisu sviđali ni onom ko ih je poklanjao, cipele bušne samo na levoj strani, sveske sa posvetama srednjoškolskih ljubavi, kasete koje su se otopile na suncu, gaće koje su izgubile elastičnost i kupaći kostimi koji su izgledali kao garderoba za izlazak današnjih "devojčica".
Neopisiv osećaj slobode se širio sa svakim zavežljajem što je odlazio. 5.oktobar ne može ni da prismrdi toj slobodi. Više ni poruke ne čuvam. Mejlove brišem. Jer nepogrešivo pamtim samo ono što mi odgovara, sve drugo predstavlja balast mojoj budućnosti