domestic cat

 U Budimpestu bih mogla da odlazim konstantno. Jedno vrijeme sam se bavila mislju da ne bi bilo lose zivjeti tamo. Budimpesta se kao neka stara dama namjesta pred objektivom i uvijek je prelijepa, cak i kad je ruzna i dan je siv.
Od Beograda do Budimpeste put prodje brze nego sto prethodno zamisljate jer put vodi kroz ravnicu. Tako da ste, ako nema guzve na granici,   za 6 sati.
Hosok tere, ili Trg Heroja je centralno mjesto gdje se okupljaju svi turisticki autobusi na obaveznoj turi kroz grad. Sirok trg sa kolonadama madjarskih vladara.

Nekako mi uvijek stignemo oko pola 7 u Budimpestu, pa se pritajimo do osam sati i pokusavamo da otresemo krmelje od nocne voznje. A u osam polako krecemo u osvajanje. Iako vas provozaju sa autobusom, najljepse je protabanati grad od Trga heroja pa Andrasevim bulevarom pravo do keja. A onda polako od mosta do mosta sve do Parlamenta, i jos dalje ako te noge nose do Margit ostrva.
Prelazak preko Lancanog mosta i penjanje zicarom na Budim je predah, a onda sa vrha Budima pogled na Pestu.

Jednom prilikom je na vidilici na Budimu duvala takva kosava da su se statue drzale posljednjim snagama za postolja, a namrgodjena Pesta se durila ispod sivih oblaka. Bilo je fascinantno sto jedan nas umjetnik ima svojih ruku djelo u tom gradu..i to bas na toj vjetrometini od vidilice. Rijec je o Ivanu Mestrovicu i njegovom velicanstvenom spomeniku.

Inace, taj april u Budimpesti je bio sav siv i kisni. Unatoc tome Budimpesta mi je izgledala nakindjurena. Prepuna svega i svacega. 65 muzeja, pozorista, spomenika. Cudo jedno od grada.

Hotel nam je bio "Zuglo", ali smo ga mi od miloste nazvali "Ruglo" jer vise nije ni zasluzio sa svojim memljivim sobama, laminat podom i klaustrofobicnom atmosferom. Tu prvu noc smo iako umorne, izasle do centra samo da utvrdimo mars-rutu za sutra. Nasa je bila ona divna zuta linija metroa, najstarija i najuredjenija. A onda smo u kasni sumrak prosetale Andrasi bulevarom dok su se ulicna svjetla palila. Sve nam je izgledalo blizu jer je Pesta ravna.

Na Trgu heroja postoje dva muzeja, i oba su imali divne izlozbe tog dana, te smo proveli citavo popodne tamo. Kad smo izasli, sunce je bilo na zalasku, a broj biciklista u porastu. Uskoro ih je bilo toliko da nisi imao gdje sibicu baciti, a kamoli proci automobilom. Ispunjen citav trg i pocetak Andrasi bulevara.
Saznali smo od jednog ljubaznog bicikliste da su dosli protestvovati jer su im osporavana prava u saobracaju.
Stvarno?!!!

Bilo je to pravo otkrovenje. Biciklisti zdruzeni u borbi za svoja prava u saobracaju!
 Uzivali smo u toj detinjariji, jer u zemlji iz koje mi dolazimo na miting se ide samo ako ti je ugrozena egzistencija kao ljudskom bicu. O pravima biciklista i ostalih manjina niko ne vodi previse racuna, samo dok su svi zivi.

Oraspolozeni i srecni sto smo prisustvovali necem tako retkom, otisli smo do Opere, a onda jos dalje do Vaci ulice trazeci restoran u kojem bez zurbe mozemo vecerati.

Tropikarijum.
 Ajkule. Voda. Ribice. Ptice. Raze koje se maze "frrrrrrr...." po trbuhu.
To su sve asocijacije za Tropikarijum, najlepsi koji sam posetila zasad. Sa onog varljivog sunca i prolecnih pljuskova usli smo ravno u tropske predele, recimo azije..
 U delu sa gmizavcima pljusnula je i prava tropska kisa, jedva smo izbegli katastrofu da se skroz naskroz smocimo.

Uzivala sam u podvodnom tunelu i ajkulama koje plivaju nama iznad glava. Bila je to mjesavina straha i decjeg ushicenja. Ali zapravo uz malo maste mogla sam se zamisliti na dnu mora. Pored velikog akvarijuma su postavljene stolice na kojima moze da se sedi i da se promatraju ribe koje u polumraku plutaju kroz vazduh-vodu. Magicno i hipnotisuce. To je valjda i magija sirena, ta njihova pjesma mora da odise tisinom i mirom koji tako nedostaje ovoj bucnoj povrsini i suvozemnom zivotu.

Ali najlepse je bilo kad smo u velikom bazenu mazili raze, iako smo posle toga smrdili na ribu, nismo mogli da odolimo umiljatim morskim mackama.

Kad smo prvi put bili u Budimpesti, otkrili smo lavirint, ali usljed klasicnog turistickog trcanja kroz grad, nismo stigli da obidjemo i to tako primamljivo mjesto. Ali, ovaj put smo prosli pored Ribarskih kula i pravac druga ulica lijevo. Iznad vrata stoji znak, Labyrinth, strme stepenice vode do prostrane galerije gde odzvanja neka "gotika" muzika, a ljubazni sluzbenici cekaju iza saltera da vam prodaju mapu i ulaznicu i puste vas da se sami gubite bez Arijadnine niti.
Usli smo veseli u mracne lucno oblikovane tunele i hodnike. Ispred nas je usla neka porodica sa dve devojcice,.. samo da napomenem da ih nismo sreli vise nikad.

Zvuci su dopirali iz skrivenih zvucnika, culi su se otkucaji srca, urlici iz tamnice, kapanje vode, jezivi zvuci koji su nam potkopavali razumna objasnjenja o tehnici senzora i razbuktavali mastu. Vidljivost uglavnom smanjena n aminimum. Cesto smo zastajkivali da proverimo na mapi gde se nalazimo. Uglavnom smo lupali napamet i skretali kako nas je intuicija vodila.
Kod treceg odjeljka strah nas je vec uveliko nagrizao i naglas smo pricali i pjevusili da se ohrabrimo medjusobno. Odjednom, zaculi su se koraci i iza ugla na nas su naletili Kinezi. AAA!!!!! tako smo vrisnuli, a onda prasnuli u smijeh da je ovim jadnim turistima sa minijaturnim fotoaparatima odmah bilo jasno da smo iz ratom pogodjenog podrucja.
in any way, sve je bilo ok dok nismo dosli do dijela gdje se kroz vrata ulazi u tunel za hrabre. Cuj za hrabre. Tz!!!

drug i ja smo usli u mrakom ispunjen i bez ijednog svijetla opremljan prostor. Momentalno smo se uhvatili za ruke. "Pali mobilni!" - dreknula sam. Ne pada mi na pamet da sljapkam u mraku po baricama i pipam ove ljigave zidove. Zahvaljujuci Nokia tehnici prosetali smo hodnikom dok su nam se dlanovi medjusobno znojili. Ali kad smo izasli napolje, rekli smo ovima sto nisu usli da je bilo super i da su stvarno mala deca kad nisu smeli uci.