domestic cat

Tinjajuća vatra, ona koja još dugo drži žar ispod pepela.

Tinjajuća vatra, ona koja bridi ispod kože.

Tinjajuća vatra, ona kojoj nije potrebno mnogo od tvog pogleda da bi se razgorila i razgolila.

Neobuzdano maštam o tebi..... Ne stidim se čak ni dodira.

O smrtima je utješno pričati kad god pomisliš da drugog izlaza nema.

I nikad nije slađe procijediti to kroz zube, nego kad te familija satjera u ćošak. Smrt je utješna misao dok iz kuhinje dopire zvocanje: "Jebali te lonci!!" A prsti se grče na tastaturi daljinskog upravljača. Jer daljinski upravljač je zapravo direktan izdanak našeg centralnog nervnog sistema u kojem se račvaju gluposti proteklog dana. Kanali koji se redaju i njihova brzina smjenjivanja na televizijskom ekranu pokazuju tačno stanje uma nosioca daljinskog upravljača.

Nosioc daljinskog upravljača!!

To je titula, jebote. To ti je zvanje. Pokazuje tvoje mjesto u društvu: "Zna se ko nosi daljinski upravljač kod nas u kući!" Zagrmit će glas preko pola kafane. I svi se okrenu i ugledaju malehno tijelo žene u kecelji isflekanoj od paradajiz sosa. Domaćica! E, to je tek zvanje.

Treba prisustvovati trci koju žene vode, a pod nazivom "Moj je veći i bolji" ...ručak, sok od malina, bakin recept, palačinke u šlafroku, pituljice, sarme, ..."Moja je žrtva veća i ručak bolji, žene, samo da znate kakva mučenica sam jaaaaa..." uz neku dramsku podlogu, najbolje neka opera da te o'ma baci u sevdah i da poželiš da prebaciš kanal na neko drugo dešavanje, ili da sebe prebaciš: "Teleportiraj me, Blejk."

 

....."Jebo te, Blejk, pa ne u Srbiju!"

 

  Oduvijek sam bila vještica.

Nemam više šta da dodam na ovu izjavu. To je jednostavno to. Znam. Jesam.

Ne ispredaju mi se priče o mračnoj pećini, močvari, odjeku mraka. Bajalice koje sam znala u snu. Ne priča mi se ta priča. Samo mi je čudno, kako sam to oduvijek znala, a zaboravila sam šta sam htjela kad sam se rodila ne želeći to više biti.  

Drhtanje kao barijera. Konačna granica.

Kako je strah jak i kako okiva sve ove godine u ram nepokretnosti.

Svaka nova zaljubljenost je novi talas kad lanci počinju da se tresu; prilika za raskidanje istih.

 

Oblaci nad nama su voda koju samo vazduh pomijesan sa rijetkim kapima vode odvaja od vode pod našim nogama.

Mi plivamo svakim danom kroz prostor i vrijeme, i vodozemci prav zaprav nikad i nisu izišli iz vode, samo su je razrijedili do nivoa privida.

Živimo na našoj Zemlji, kao u nekom velikom akvarijumu sa vodom što teče pod našim nogama i oblacima koji plove povrh naših glava.

 

Viva la vida

u svakom pogledu!

Pa, ljepote života samo čekaju da te zapanje svojom veličinom, majke mi.

Taman kad pomislim: "Kiša. Prevoz. Mokra lijeva nogavica: Bože, kad će moja stanica?" Desi se malo čudo i ja se prenerazim kako je jednostavno nemoguće promašiti osmijeh.

Lepo čitam knjigu stojećki jer nema mjesta, a mrzi me da slušam pubertetlije koje mi čagrljaju pored uveta. Uključim ono crveno svetlo što se viđa u studijama na kojima pise on air da se zna da mi je pamet u zraku, a ne u 75'ci. 

- A, lepoto moja pametna, šta to čitaš?- probija se do mene hrapav glasić starije gospoDŽe u godinama kad bi joj rekli rado "Matora, ne davi!" ali ne možete jer ste lepo vaspitani, bem ti vaspitanje.

- A zašto Vas to zanima? - sa naglaskom na veliko slovo kao izraz sušte ljubaznosti u glasu

- Pa, volim da čitam, eto zašto-

- Ričard Baha, Most preko večnosti.-

- Nikad čula-

- Pa možda ste čuli za njegovu knjigu Galeb Džonatan Livingston? To je isti autor-

- Ah, za Livingstona sam čula, ali za tog Baha nisam

 

ENDE..što bi rekao čika Lala :)

Nisam ovca

ali često  povedem se

za tvojim pogledom

neslućen broj pokušaja da izmislim ono 

čega nema

kao donkihotovski nasljednik vjetrenjača

što nepomično nadgledaju švedska sela

 

 

 

 

Spokoj zaborava

 

   Svetlana kasni i u poslednjem trenutku stiže na bus.

Krećemo ne znajući kakvo nas vrijeme čeka i da li će nas pustit preko granice. :) A prolazimo kao da do jučer nije bilo neophodno brdopapira.

Jednu personu iz autobusa ispred nas su vratili sa granice, pošla je sa starim pasošem bez vize  :-/, kako joj je to uspjelo?

 

****

  Dva filma do ponoći i spavanje na šaragama. Bože, da li sam ja normalna, kako sam mogla izabrati šarage, a lepo znam da su neudobne.

Pola sata pred Bečom stajemo da se razbudimo.

Obavljamo jutarnju toaletu u javnom wc-u restorana, kao svaki dobar putnik.

   Kupila sam brdo suvenira na izlazu iz restorana. Odlučila sam potrošiti sve pare :) , pa nek ide život.

 ****

  U Beču odmah stajemo kod HunderWase i srećna sam zbog toga. U protivnom ne bih ni vidjela te divne šarene kuće. Svaki drugačije obojeni dio fasade predstavlja granice stambene jedinice. To su stanovi građeni po narudžbi države i izdavali su se posocijalnom programu, kao što je i kod nas bio slučaj.

(ovde je trebala da stoji slika...ali me mrzilo da čekam glupi flickrs koji se ukočio, tako da nadalje samo zamišljaj, jebi ga, zamisli šta su ljudi radili dok nije bilo televizora)

HunderWase je najbolje stvarao dok je bio nag sa kačketom na glavi samo.

  Obišli smo i Schoenbrunn dvorac i vrtove, na blic. Ivana i ja samo uspjele da se izgubimo tj. da zakasnimo na zakazano mjesto autobusa, a meni mobilni izgubio mrežu i ne mogu nikog pozvati...No, oni su bili na parkingu 100tinjak metara dalje.

Belvedere dvorac, prošetali kroz vrtove. Spustili se pored ambasade Srbije do Ring shtrasse do njihove Knez Mihajlove, pa krug pored Katedrale do kompleksa muzeja i dvorca u čijem je jednom krilu i danas sjedište državnog kancelara.

E, pa vrijeme je da kažemo Ćao! vodiču; otišle smo da pijemo rum od malina pored spomenika Marije Terezije. A i jeli smo tu na ulici one kobaje punjene kačkavaljem.

***

Autoput je jutros bio suv, a sada je zasut snijegom. Valjda će nam trebati "samo" 3.5 h do Budimpešte.

Za sutra su najavili sunčan dan u Budimpešti, ali nakon današnjeg snijega... ko zna kakvo nas vrijeme čeka sutra.

:) Nije važno! Divno mi je .

Čitavo vrijeme imam osjećaj da je NGodina :) Jinle bells jingle bells :)

 

 *****

    Nakon PET sati stigli smo iz Beča u Budimpeštu. Aman zaman!!!!

Popizdila sam u jednom trenutku jer sam bila toliko umorna da nisam mogla ni oči da držim otvorene. 

 

*****

 Čitav dan nije bio onakav kakav smo planirale :)

Ali bilo je sunce i lepo smo se proveli na smrz minus beskonačno.

Popile sav alkohol koji se prodavao na ulici i pojele klobaje od kojih nam se slošilo.

Napomena za ubuduće: Kad Ivana kaže da joj tu nešto smrdi, povjerovat joj i otici na suve kifle.

 Đuskale uz muziku n atrgu. Bile smo na nepoznatom mjestu i blam nije imao ništa sa dobrim provodom.

*****

U busu se opet smrzle, ako se ne vratim sa evropskom upalom pluća, ništa nisam uradila ;)

 Never mind.

Bilo je divno, kao da čitavo desetljeće nisam bila kući ;)

Ni preko ičeg ne prelazi, kao ni preko brda i dolina.

Sneva uz tihi spokoj Svemira,

potpuno neznatno nageta na tvoju stranu..

naravno jastuka.

 

Mrcvarim dane kroz prozeble prste,

imam neki jučerašnji neprovetren pogled..

samo zubi škrguću nove kletve

one tihe potajne

neizgoverene 

neizrecive

zbog težine gluposti i 

miomirisnih htijenja..

 

k vragu!

 

samljela sam dane

ali ne umijem da kažem

DOĐI!

..a došao bi, zar ne

molećivo kevćem uz neznatan treptaj..

svrbe me očne duplje

od gledanja u prazno

 

nisam nisam nisam

majke mi

a htela sam

da ti uštinem dan na pretposlednjem času

kad ti popusti pažnja 

i prozukle misli obgrle ti sajber spejs

 

nema ništa od mirovanja,

samo štekćem ovde

u ovom mravljem gnezdu i gledam

u zvezde

u dlan

u crne rupe

u šta'oš

samo da dođeš već jednom

 

DOđi...budalo jedna! 

Nisam ja zakeralo, nisam majke mi.

Ali dođeš mi bre kintu, za sve one poruke nenametljivog diskvalifikovanja zdravog razuma. I posleponoćnih trlababalan mudrolija. Nije to ništa lično, čista ekonomija, ja tebi konstruktivno utrošeno vrijeme, ti meni kintu za cimanje.

Nije fer, stvarno, evo me di glođem sestrinu karticu i provaljujem pin kod, nema smisla, stvarno.

Dodješ mi tu kintu za fon, sitnica. A ono ostalo neću ni da pominjem. E, moj brale, šta je tu sve bilo, a ti ništa, praviš se lud. Pa ti nisam ti ja biračko telo da ga lažeš kako stigneš. Sramota za jednog politički neopredijeljenog ljuda.

Gledam u neprospavane noći na jastuku i mislim se...kamo će mi podočnjaci, kad mi vratiš napokon ono što mi dođeš.

Lepo ću da se spakujem u Neznamnijakojuzapizdinu i neću da se vratim, oca mi, pa ti vidi šta ćeš. Eto! Nađi me ako smeš. Čik!

 

..godine imaju tu tendenciju da stare kao i ljudi. Bivaju mlade privlačne, prolazne, neuhvatljive, prošle, stare.. I tu nema pomoći, četvrta dimenzija nam guta život.

Muzika s jutjuba je isprekidana lošom konekcijom i ruši mi koncentraciju. U pomahnitalom toku svijesti zaboravljam šta sam htjela reći, i to mi nije prvi put. Ponekad sama sebe prestanem da slušam u pola rođene rečenice, pa se negdje pri kraju prenem i nemam pojma kako da napravim poentu i završim monolog.

Ove nove godine se ne osjećam ama nimalo starijom, i to mi godi. Ne zbog sujetnih razloga zanemarivanja činjeničnog stanja, već zbog toga što ne ispunjavam očekivanja okoline i ni me briga :) Olakšanje..

Božićne želje? Ostvarene :) Imali smo stvarno lep božić i novu godinu, niko nikom nije prebacivao krivicu zbog lošeg odrastanja, djetinjstva, braka... olakšanje :) Tek zajednički hedonizam i prećutkivanje sveg lošeg što nam se desilo :)

 Lažno srećni i manje lažno srećni ljudi na ulicama pijani čestitaju srećne nove godine. Prizor smrznutih curica u štiklama, blatom zamazanih bijelih farmerki, odsjaj novogodišnje rasvjete u izlogu, zgažene plastične čaše.. Nove godine su tako pune nade :)

Obrazi koji se dodiruju i ljube vazduh (grip?) i ruke koje grle i pipaju; žurke su uvijek mjesta sa najviše očajnika na ovom svijetu.

Nisam sumirala prošlu godinu, neke je stvari bolje ostaviti tako :)

Čineći da se pokrećem, pazeći da ne zgazim mrave, prepoznajem tebe u mojim očima.

Misleći na sutra, gubim pravo na racionalizaciju, rastačem dane u smijehu...postojanje postaje tako neobavezno neozbiljno. Smijeh i radost, zar je potrebno još nešto..zar nam je potrebno šta drugo?

  Imam te pod prstima. Posjedovanje je totalno izlišna kategorija. Smiješno je koliko ograda i zabrana postoji u strahom stvorenom svijetu. Držim te za ruku i mislim na prolistale dane. Proljeće. More. Toplina pijeska. Vjetar kao dah na koži. Zalazak svjetla za obzorje.

Sloboda nije uslovna kategorija...i ove raspremljene misli samo pojačavaju čežnju da trajem.

 

...najsnaznije mi se usjekao u nozdrve tvoj miris tijela...tvoj miris, ne parfem i ne hemija...miris koze koja luci neke cudne feromone i jos ko zna sta mikroskopski sitno sto negdje u mozgu ostaje zabiljezeno..ne znam sta sam procitala u toj mirisnoj noti i da li sam uopste hormonski pismena, ali miris tvoje koze mi nedostaje...

London je zelen.
           Ako sumnjate u ljubopitljivost Engleza, niste sigurni u ispravnost njihovog tradicionalnog dorucka, ili vas izludjuje voznja "pogresnom" stranom, u jedno budite sigurni: London je zeleni grad sa preko 30% uredno odrzavanih zelenih povrsina. I ljudi to obilato koriste; djeca trce bosa, lezi se, sunca, citaju se knjige, pije pivo i/ili kafa za poneti, jede se sladoled... i sve to na divnoj engleskoj travi koja nije uzalud tako poznata po mekoci i gustoci.
          Vreme u Londonu (i uopce u Engleskoj) je tema svakodnevnog razgovora, samo zbog toga sto se mijenja za tren oka. Cuvena posalica je: "Englesko ljeto?? Ah, propustio sam ga, bio sam u wc-u. " Englezi vas tjese: "Ne svidja Vam se vrijeme, oh, samo malo sacekajte, sad ce da se promijeni."
           Engleska suzdrzanost? Hm? Oni su samo ljepo vaspitani i nece vas gnjaviti ako vide da ne zelite njihovo drustvo. A mi uopce nismo izgledali kao da ne zelimo drustvo, imali smo kartu Londona i izgubljan pogled; sami su nam prilazili da nam pomognu, nismo morali ni da ih pitamo. :)
            London treba obici pjeske, setnjom. A za to postoje dva dobra razloga: prvo, teren je uglavnom ravan, drugo, fasade su zapanjujuce lijepe i skladne.
        Shoping- obavezan!
         Rucak: imenujte bilo koju kuhinju- sigurno imaju taj restoran, ali bi bila prava steta da ne probate yorkshirski puding sa govedinom. Nista sto biste nazvali fascinatno i egzoticno, ali vrlo ukusno i kao da je mama spremila. :) Inace, Englezi imaju tu sklonost ka jednostavnim jelima.
        I kad bolje razmislim oni su vrlo jednostavni ljudi. Stvari koriste jer su upotrebljive, i ne dozvoljavaju da postanu robovi tih istih stvari. Nikad necete videti nekog Engleza da je predobro obucen da bi seo na klupu u parku, ili na travu pored klupe, ako je klupa zauzeta. A osim toga nijedna akt-tasna nije toliko skupa da ne moze da bude spustena na trotoar pored bara dok u drugoj ruci drze neko pice, uglavnom pivo, a zene vecinom vino. Ista opustenost vazi i za metro. Ne znam da li je to zbog toga sto ne kupuju preskupu odecu, ili zato sto znaju da uzivaju u onim amlim stvarima u zivotu, koje su tako retke u histericno ubrzanom nacinu naseg zivota.

Meni je to totalno ludilo, to kako ljudi bivaju privučeni pravdoljubivim gnjevom, kao da su sam Gospod Bog, bože-mi-prosti.

Mora da je to super trip, biti iznad svih ostalih. Mogu ja misliti i ovo i ono, ali ne mogu shvatiti trajnost zabluda da je posjedovanje trajni kvalitet, prosto povijesno, da ne kažem tisućljetno, pravo. I ne znam više jal' je govno jal' se pas posra'.

Inače viđam ljude kako se voze kojekude i koječim i to je njihovo građansko pravo. Kad srljaš u propast to je tvoja privatna stvar, sve dok ne povlačiš i druge u tom pravcu tvrdeći kako je to jedini ispravni.

Poludim kad mi samozvani nimbusi i kumulusi procjenjuju kvalitet i kvantitet. Ja bih ih kvalitetom pravo šicala u glavu, ali s druge strane ta reakcija samo govori o tome da ja imam neki problem...i sad se brinem oko toga, a stratosferični će morati sam da se izbori.

I u želji da usmjerim negdje bijesom izazvanu hemijsku reakciju, udrih po ovim tipkama...a nisu one krive, samo su crne .. što umije da onemogući ponoćno kucanje uz minimum osvjetljenja.

I u to ime moram da spomenem činjenicu koja me je zaprepastila pre neki dan (a nema veze ni sa čim gore navedenim), a to je da Francuzi flaširaju i prodaju španska vina.

Eto! Morala sam tradicionalno da spomenem vino, jer je oduvijek bilo nektar bogova. A kad pronađem neke interesantne podatke o povijesno-istorijskom razvoju istog, budem ih uobličila u neki post, čisto tradicije radi ..a i da malo razbijem ove uvrnuto depresivne postove.